Natuknica: "žudnja"

Dakle, Descartes iz toga što smo bića nedostatka, bića potreba, želja, žudnji... i iz toga što u sebi imamo zamisao o nekom biću bez nedostataka - koje je on naziv Bogom - pokazuje i njegovu opstojnost.

Žao mi je samo da se to tijelo prikazuje kao objekt nekih žudnji.

Provodnik je nižih žudnji.

Odgoj (socijalizacija) je navikavanje na kontroliranje žudnji u kojima je skrivena tendencija za neprirodnom i štetnom pretjeranošću kako za pojedinca tako i za društvo.

Na račun upornog potiskivanja seksualnih žudnji koje prije ili kasnije sasvim podivljaju.

iz svoje nepomućene, jasne, slobodne, po mogućnosti od svih vanjskih faktora (kao i unutrašnjih žudnji) emancipirane svijesti moraš moći početi spoznavati.

Kada se jedan više-manje identični skup takvih žudnji i frustracija pojavi u većem broju pojedinaca, dobivamo ono što Baphomet zove KRITIČNA MASA

Jasno je, nitko nije lud, i jako se dobro zna kad je ta zvjerka najubojitija: kad je u smislu svojih temeljnih nagona, svojih prirodnih žudnji, najviše isfrustrirana

I koliko god se trudili prikazati taj UM odvojenim od žudnji, samostalnim, samosvojnim, razboritim, iskustva nam kazuju da on čini onu 1/2 lopova u nama.

Dapače; on će zadobiti jedan fantastični uvid da je čitav ovaj svijet sam po sebi shizofren, i da je ovo postojanje samo po sebi jedan pakao u kojemu duše žive samo prividno, gonjene sljepilom vlastitih žudnji.

Svih vrelih žudnja tu je blagdan moj

Ironija na kvadrat i nemogućnost sagledavanja svih događaja, osjećaja, namjera, žudnji, planova, želja i djela

Alice sa druge strane predstavlja jednu tipičnu nezaposlenu ženu koja zbog nedostatka svog realnog života biježi u fantaziju u kojoj traži ostvarenje svojih tajnih želja i žudnji što je vrlo česta pojava u današnjem društvu.

Unutar ustrojene zajednice ljudi najveći je broj onih koji žive usmjereni ponajprije ili isključivo na zadovoljavanje potreba, utaživanje žudnji i svakovrsno uklanjanje boli opstanka, dakle radnika svih vrsta, obrtnika, te trgovaca tjelesnim i "duhovnim" dobrima.

U svjetlucavoj paučini iznad stola vidjeh njene oči, kao dvije ispupčene rupe unutar besramnih žudnji, a svaki njen tjelesni dio opasno se približavao rubu moje tolerancije

To je ona Kristova molitva umiranja, to je Kristova molitva iscjeljenja i pomirbe sa samim sobom... samospoznaja, ("Istina će vas osloboditi" - istina o vama samimam)... koja dolazi na mjesto starog upravljačkog mehanizma sazdanog od bezbrojnih zemaljskih misli, želja, žudnji, briga, ovisnosti, strahova čovjek bude očišćen i dolazi svijest novoga duševnog razvoja

Takva je priroda gladi, izvor žudnji, i oni koji doprinose da se ona umanji ne mogu se dovoljno nahvaliti.

Sjedište "Substantia metaphysica" KORESPONDIRA s ljudskim srcem, dok tvoja svijest, delija i Ljubo, djeluje i funkcionira na astralnoj bazi trbušnih pleksusa koji odgovaraju na vibracije animalnih žudnji

Ovako mi je emocionalno koma, ali dovoljno sam sabrana da mogu razlučiti dobrobit djece od svojeg slomljenog ega i nezadovoljenih žudnji

Ne treba ih nikako poistovjećivat, jer time kriminaliziramo jednu od normalnih ljudskih žudnji i stvaramo paranoično društvo

Najjednostavniji primjer platonskog odnosa je duboko prijateljstvo prema nekoj osobi koje je potpuno lišeno seksualnih žudnji

Interesi duha odjednom postaju interesima tijela i primitivnih žudnji.

Na njemu sam spalio leš svojih žudnji.

»Tako sam sama«, kazuje jecajući žena u kasnim tridesetima, pecajući na obali, i metaforično, ribicu koja bi joj mogla isprani život akvarela popraviti jačim bojama ispunjenja dugo nošenih žudnja.

Vjerojatno to odražava poziciju onoga »Ja i Drugi« kao odnos, žensko opijenih nedorečenih i nejasnih žudnji koje dok traju, nikada niti ne slute ni završetak, kao ni neizbježan ishod da će praznine biti tako duboko samotne.

Njezini junaci simpatični su gubitnici iz našeg susjedstva, žena i muškarac zatočeni u realnim prostorima svojih samačkih stanova i u onim imaginarnim prostorima neuslišanih žudnji.

Sami događaji prilično su trivijalni i kreću se u rasponu »od crne kronike do sociomoralke«: pred nama se odvija pravi košmar preljuba, pronevjere, šverca, potrošačkih žudnja što se »sunovraćuje u prastare ponore krvi i zemlje«.

Povrh toga, u prvi plan istaknuo je osobnost plesača koji su nadahnuto slijedili njegove plesne misli s međusobnim partnerskim fluidom u propitivanju konstanti ljudskih žudnji.

Curi kao vrijeme koje nas rastače i nepovratno uništava te umara tijela od osjećaja i neispunjenih žudnji, od kojih postajemo bolesni.

Ne zbog povjerenja u altruističke konstante u ljudskom ponašanju ili neku teleologijsku/teologijsku konstrukciju, nego zato što nam i ekonomija jednostavno i tzv. ekonomija naših žudnji pokazuju složeniju motivaciju.

I Leon Lučev, s nešto manje prezentnosti, ali s velikom koncentracijom uklopio se u svijet fobičnih žudnji iz kojeg nema izlaza.

»Trenutak zajedništva« (»Un trait d'union«) iz 1989. godine izvodi na scenu dva plesača i ocrtava njihov »slučajan susret« u prostorima neuslišanih žudnja.

Na pokladni utorak u 19 sati u Galeriji »Sv. Ivan Zelina«, Matije Gupca 8, bit će prigodno otvorena izložba Nade Žiljak pod nazivom »Maske«, na kojoj ta istaknuta zagrebačka grafičarka i slikarica prikazuje oko dvadeset pet recentnih ulja na platnu o temi maškara - svojevrsnoj personifikaciji skrivenih želja i žudnji što se simbolički i stvarno oslobađaju za karnevalskoga vremena, a dosežu vrhunac upravo na zadnji dan mesopusta - pokladni utorak, kada se spaljuje princ Karneval.

Njezinu Medeju vodi razorna strast, bijes zbog izdane ljubavi i neuslišanih žudnji, čežnja za osvetom koju je nemoguće kontrolirati, žal za onim što je nepovratno prošlo, potreba da se ide do kraja...

Poljski prozaik, scenarist, dramski pisac i feljtonist Janusz Glowacki, koji već dvadesetak godina živi u New Yorku, poznat je našoj publici po dubrovačkoj festivalskoj izvedbi »Četvrte sestre«, dramskog teksta što čehovljansko ozračje lirskih žudnji prenosi u nestrpljivo tranzicijsko doba postkomunističke Rusije i nudi vjernu sliku tjeskobne stvarnosti u kojoj se uzaludno pokušavaju snaći sve one bivše Olge, Irine ili Maše s kraja nekoga drugog stoljeća.

Priču o neslavnom završetku dječjeg rođendana i noćnim morama djevojčice ispričale su atraktivnim scenskim govorom dječjih žudnji i strahova dvije glumice maštovito pogađajući senzibilitet najmlađe publike.

Riječ je o dramama koje su nosile vijesti smrti i predočavale mrtve kao likove, a događale su se nerijetko u praznim sobama, ispisane nedovršenim rečenicama, u fragmentima radnje, pomoću tišina i nespojivih situacija, u ozračju kolektivnih strahova, žudnji i nadanja.

U šarmantnom Francuzu ona će pronaći ne samo izvor vlastitih žudnji, nego i partnera za seksualna ludovanja o kakvima do tada nije mogla ni sanjati, tako da njezina seksualna opsesivnost mladim ljubavnikom izaziva nekontrolirane reakcije koje neizbježno dovode do tragičnih posljedica.

U Nekrošiusovoj predstavi svi su stranci u zrcalu vlastitih i tuđih žudnji, zagubljeni u beskrajnom nizu nesporazuma čiji su razlozi nedokučivi i nikada im, pa ni nama, neće biti razumljivi.

Redatelj Georgij Paro, u programu 52. dubrovačkih ljetnih igara, s Festivalskim dramskim ansamblom postavio je dramu »Kristofor Kolumbo« belgijskog dramatičara Michela de Ghelderodea, pisca metafizičkih dvojba i poetičnih uzmaka, dramskog kroničara flamanskih legenda, arhetipskih žudnja i svevremenih nemoći.

S nešto naglašene dramatičnosti u prizorima ljubavnih žudnja Mladen Vulić predočio je Orlanda.

Jer Schnitzler nam predstavlja život iz salona i spavaćih soba, frivolnost jednog pomalo izgubljenog društva i dubine njegove površnosti, nacrte neuslišanih žudnji i neotkrivene tajne seksualnosti, prostore Freudeovog nesvjesnog i naše često promašene susrete sa stvarnošću te uvijek prisutnu dvosmislenost u suptilnosti ljudskih suodnosa.

To je kazališna slika jednog stanja koje ne poznaje vremenske ograničenosti, univerzalni okvir za svijet bez središta, prikaz neuslišanih žudnji i onih životnih promašaja što se s jednakim razumijevanjem očitavaju u Čehovljevu i našem vremenu.

Svijet potisnutih i realiziranih žudnji predočen u simboličkim naznakama

»Plava soba« suvremena je verzija kontroverzne drame fin de sieclea, »Kola« (Riegen) Arthura Schnitzlera u kojoj kroz deset dramskih prizora pet muškaraca i žena, po frojdovskim naputcima, ocrtavaju beskonačne krugove svojih žudnji.

Umjesto raskošnog spektakla ponudio je komorni prikaz Cyranove sudbine i neispunjenih žudnji jednog doba koje se branilo konvencijama, čak i (ili možda tek onda) kada se radilo o ljubavi.

Oni su doista uspjeli prijeći Korunove granice i uvesti gledatelje u svijet neuzvraćenih žudnji, promašenih ljubavi, bolesnih strasti, rasute stvarnosti, izgubljene vjere, tragičnih pokušaja da se pobjegne od sebe...

Njihov multimedijalni performance govori o zrakoplovnoj nesreći, o snovima članova rock banda, o slavi koju nastoje dostići i užasu koji slijedi nakon neispunjenja žudnji.

Jer Kvartet je novela o kolebanjima ljudske duše između snova, želja i obmana, djelo Pirandellova formata, koje svojom književnom strukturom lebdi između pojavnosti i potisnutih žudnji – ostavljajući nas ponegdje u dvojbi o tome gdje su granice pojedinih fenomena zbilje.

Jedna od poenti takve kompozicije zacijelo je u činjenici da posljednji, četvrti segment novele ostaje bez glazbe, pa u njemu dva lika, Viola i Sekond, dakle supružnici, bivaju sučeljeni sa svojim osjećajima i krizama, bez one imaginarne zaštite koju pruža glazba, zajedničko sviranje, koje može pružiti svojevrsnu katarzu, duševno laknuće, ili može općenito biti oblik iživljavanja potisnutih žudnji i nagona, tlo za simbolične radnje (kakve se u psihoanalizi nazivaju Ersatzhandlungen).

Kosta, zapravo Konstancija Besserová, trostruki doktor znanosti, bijaše onakva kakvom je kasnije opisaše njen najvatreniji poklonik, besmrtni Jiři Fiedler, i njena najbolja prijateljica i suborkinja za ravnopravnost češke žene Irena Wenigová u zajedničkoj raspravi: “…tijelo joj bijaše svetilište Prijapovo i Triphalosovo, pogled mač Aleksandrov, krv vrući koktel žudnja Messaline, Agripine i Elizabete Bathory što se kupaše u krvi trista zaklanih djevica.

(...) naposljetku smo bili uvjereni da se smanjuje razmak između naših žudnji i djela, očekivali smo tamo za onim tamnocrvenim kavanskim stolovima između Nelinog raskošnog prolaska i gutljaja što smo ih otpijali, neke nove i dugačke talase svitanja (...)

Cio naš stvarni prostor, s našim malim mjestancem šćućurenim podno golog masiva, i s čitavom zemaljskom kuglom, i čitav ljudski rod, s ognjicama svojih žudnja, s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i naše “beskrajno veliko”, “bezgranično” – priviđali su mi se kao sićušni atom tvari u noktu malog prsta nekog ogromnog zvijera; koji, sa sebi sličnim bićima, u nekom višem, svome svijetu, sa vrućicama svojih žudnja i s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i sa svojim “beskrajno velikim” i “bezgraničnim” – i opet nije nego atom nokta nekog bića još višeg reda; a ovo, sa svoje strane, dolazi u isti takav odnos prema jednom još višem svijetu. (1)

Cio naš stvarni prostor, s našim malim mjestancem šćućurenim podno golog masiva, i s čitavom zemaljskom kuglom, i čitav ljudski rod, s ognjicama svojih žudnja, s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i naše “beskrajno veliko”, “bezgranično” – priviđali su mi se kao sićušni atom tvari u noktu malog prsta nekog ogromnog zvijera; koji, sa sebi sličnim bićima, u nekom višem, svome svijetu, sa vrućicama svojih žudnja i s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i sa svojim “beskrajno velikim” i “bezgraničnim” – i opet nije nego atom nokta nekog bića još višeg reda; a ovo, sa svoje strane, dolazi u isti takav odnos prema jednom još višem svijetu. (2)

Mi tražimo i tražimo, lutamo s kraja na kraj po skali naše ranjavosti, prebiremo po rasponu naših starih žudnja i naših obmana, opipavamo redom stvari oko nas očekujući da će se na naš dodir sama oglasiti ona prava, ona koju tražimo.

U proljetne večeri, žureći da se sunovrati u ritam hučnog i rasvijetljenog dijela grada, koracao je kao u zanosu tek prolistalim kestenovim drvoredom, zažaren od stotinu nejasnih žudnja, rastvorena ogrtača i sa šeširom u ruci, ususret predvečernjem povjetarcu koji mu je priklapao vjeđe i rashlađivao čelo.

Proljetnih žudnja i mamuzom sanje, / Preko svih plota, kroz trnje i granje, / Ko bijesni konji po svoj zemlji jure.